|
Operacija Oluja (4. kolovoza - 7. kolovoza 1995.) je velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Sukob Domovinski rat
Vrijeme 4. - 7. kolovoza 1995.
Mjesto Hrvatska
Rezultat Odlučujuća pobjeda Hrvatske
general Zvonimir Červenko general Mile Mrkšić
150.000 vojnika 40.000 vojnika
350 tenkova 350 topničkih oruđa
800 topničkih oruđa 200 tenkova
30 zrakoplova i helikoptera
174 poginula vojnika 560 poginulih vojnika
1430 ranjenih vojnika
Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagao 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, dok je Vojska Republike Srpske ozbiljnije djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.
Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.
Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba - Srpska vojska Krajine (SVK) - bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.
Ukupni hrvatski vojni gubitci bili su 174 poginulih, 1100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1314.
Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim evidencijama, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno sahranjeno 560 poginulih pripadnika SVK.
Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.
Nakon teških okršaja, Domovinski je rat početkom 1992. ušao u "mirnu" fazu, u kojoj se s jedne strane našla Republika Srpska Krajina, srpska tvorevina u okupiranim područjima Hrvatske, a s druge strane legitimna hrvatska vlast, dok su ih razdvajale mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO). Velika je većina Hrvata na okupiranom području protjerana ili ubijena.
U toj fazi, koja je trajala do jeseni 1994., Hrvatska je vojska djelovala uglavnom u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine, te je 1993. izvršila dvije manje operacije protiv pobunjenih Srba: u siječnju na širem području Zadra (Operacija Maslenica), a u rujnu u okolici Gospića (Operacija Medački džep).
Oluji je prethodila akcija “Zima '94.” od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zaustavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljna strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara. Veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a.
Uslijedila je jednodnevna akcija “Skok-1” 7. travnja 1995., kada su Srbi ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja.
Najveća akcija Hrvatske vojske prije Oluje, operacija Bljesak, uspješno je izvedena u svibnju. Oslobodila je okupirani džep u zapadnoj Slavoniji i pokazala da se stanje na terenu promijenilo.
Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena nova akcija, “Skok-2” . Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo.
Akcijom “Ljeto '95.” od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.
Početkom kolovoza 1995., nakon problema što su Srbi imali u BiH oko Bosanskog Grahova, gdje su pretrpjeli ozbiljne gubitke, dobar dio njihovih jedinica nije bio spreman na odlučnu akciju Hrvatske vojske u Hrvatskoj, što nije očekivano jer se Hrvatskoj stalno iz Washingtona prijetilo sankcijama ako se krene sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana, jer Bljesak je vojno trajao manje od 48 sati, i reakcije iz svijeta su bile pozitivne.
S velikim hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je već 28. srpnja.
Postrojbe za elektronsko izviđanje Hrvatske vojske koje su intenzivno pratile radio-promet u Krajini na kraju srpnja su zaključile da svi civilni razgovori na području Like odaju strah i paniku među civilima u RSK, te da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada i da su na rubu snaga. Pripreme za evakuaciju unutar RSK počele su više dana prije samog napada.
Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene da će operacija početi. Oluja je počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, koja je bila duga 630 kilometara. Za obranu su se brinuli Zborno područje Osijek i Južno bojište. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić). Istovremeno se topovima i raketama jako tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga.
Hrvatski predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike Srpske vojske krajine (SVK) da se predaju i zajamčio im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast.
Operacija Oluja započela je u zoru 4. kolovoza 1995. godine snažnom topničkom i raketnom paljbom hrvatske vojske po srpskim položajima na 630 km dugačkoj bojišnici (najvećoj u Europi od završetka 2. svjetskog rata!)
U Banovini su snage Zbornog područja (ZP) Zagreb krenule što brže probiti srpske crte (zbog opasnosti od srpskog topništva), što im je isprva i uspjelo - krenule su iz Sunje, ušle u zonu razdvajanja i zauzele dio ceste od Petrinje do Gline. Međutim, 2. gardijska brigada ili Gromovi, koji su trebali predvoditi napad, zaustavljeni su pred Petrinjom, pa je došlo do zastoja i većih gubitaka (18 poginulih hrvatskih vojnika i 5 uništenih tenkova). Da bi to riješio, predsjednik i vrhovni zapovjednik Tuđman je 5. kolovoza postavio Petra Stipetića za glavnog zapovjednika u Banovini, tj. da upravlja snagama ZP Zagreb i ZP Bjelovar. Stipetić je prestrojio snage: poslao je Gromove u dubinu Banovine, ojačao vojsku oko Sunje i poslao dvije nove brigade prema Glini. Ipak, SVK je uspjela izvući gotovo svu borbenu tehniku iz tog područja.
Snage ZP Bjelovar su 4. kolovoza prešle Savu na području Jasenovac-Drenov bok i probile srpske snage dva kilometra prema Hrvatskoj Dubici, koja je i oslobođena ujutro 5. kolovoza, a onda su krenule do Hrvatske Kostajnice i oslobodile je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar osiguralo granicu i ostvarilo svoj cilj. Na ovom području HV je pretrpjela najveće gubitke u cijeloj operaciji: već prvog dana bilo je 90 poginulih.
Treba istaknuti da je prvi dan Oluje za Hrvatsku vojsku najkrvaviji dan čitavog Domovinskog rata: toga dana u žestokim borbama za probijanje prvih srpskih linija život je izgubio 121 hrvatski vojnik.
Snage ZP Zagreb su 6. kolovoza ujutro oslobodile Petrinju i okolicu, a u Banovinu je ušao i dio snaga ZP Karlovac, koje su već riješile pravac Ogulin-Slunj, a ovdje su štitile zaleđe i lijevi bok 1. gardijske brigade, koja se spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH i krenula iz Rakovice prema Vojniću.
Na zahtjev UNCRO-a, ujutro 7. kolovoza Hrvatska je vojska prekinula paljbu na potezu Vojnić-Vrginmost-Glina-Kostajnica-Dvor na Uni jer su srpske snage 21. kordunskog korpusa najavile da će predati oružje i otići. Međutim, Srbi nisu dolazili, pa se pokazalo da time žele dobiti na vremenu. Stipetić je zapovjedio da se napad nastavi, pa je tijekom dana oslobođeno područje između Gline, Petrinje i Dvora na Uni. Hrvatske se snage tada nisu spojile s 5. korpusom Armije BiH jer su propustile kolonu srpskih izbjeglica na cesti od Gline do Dvora na Uni. U Dvoru na Uni srpske su snage do večeri 8. kolovoza uspjele izvući 39. banijski korpus i glavninu Korpusa specijalnih jedinica u Republiku Srpsku.
Sjeverno od Dvora nije bilo otpora, a 21. kordunski korpus predao se 8. kolovoza. Tako je u sektoru Banovine Hrvatska vojska osigurala cijelu granicu do kraja 10. kolovoza 1995. U Petrovoj Gori su policijski specijalci i snage ZP Zagreb i Karlovac do 14. kolovoza savladali preostale snage SVK
Na ogulinskom dijelu bojišta, snage ZP Karlovac su 4. kolovoza okružile Plaški i zauzele cestu Slunj-Primišlje-Perjasica. Na karlovačkom dijelu prvi napad nije uspio, ali plan je tada promijenjen, pa je vojska poslana u međuriječje Mrežnice i Korane prema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Plaški, Primišlje te međuriječje Korane i Mrežnice oslobođeni su 5. kolovoza, dok su snage 5. korpusa Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane iz bihaćkog džepa presjekle cestu Slunj-Titova Korenica i tako spriječile 21. kordunski korpus da krene prema Lici.
Nakon što je zauzela Plitvice, 1. gardijska brigada se poslijepodne 6. kolovoza kod sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH. Nakon toga je krenula na sjever i ušla u Slunj zajedno sa snagama ZP Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Dan kasnije oslobođeni su Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Vojska Fikreta Abdića pobjegla je zajedno s izbjeglicama iz Cazina prema Vojniću, gdje su je blokirale snage ZP Karlovac.
Nakon četverodnevne obrane, 21. korpus SVK je na Kordunu bio opkoljen i prisiljen na predaju. Predaja je izvršena 8. kolovoza u 19.00 sati, kad je u Viduševcu srpski zapovjednik hrvatskom generalu Stipetiću podnio prijavak pred strojem, čestitao na pobjedi i predao korpus. Potom su snage ZP Karlovac potpuno su oslobodile šire područje Vojnića i Vrginmosta, te osigurale granicu i Petrovu Goru.
Snage ZP Gospić odbacile su snage 15. korpusa SVK, osvojile važne kote i presjekle ceste, da bi prvog dana osvojile Dabar i veći dio važnog prijevoja Ljubova na putu Gospić-Korenica.
Zatim su 5. kolovoza hrvatske snage oslobodile Ljubovo i okolicu, Ličku Jasenicu, Saborsko, Novi Lički Osik i Ostrovicu, prekinule cestu Plitvička Jezera-Slunj i opkolile Vrhovine. Policijski su specijalci zauzeli čvor Gračac.
Hrvatske su se snage spojile s 5. korpusom Armije BiH 6. kolovoza kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođeni su Malovan, Bruvno, Korenica, Vrhovine, Plitvička Jezera, Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. 1. gardijska brigada je izašla iz ZP Gospić i krenula prema Slunju.
Hrvatske su snage 7. kolovoza i dalje napredovale prema granici. Oko 18 sati postrojbe ZP Gospić i policijski specijalci oslobodili su Donji Lapac i došli do granice, te oslobodili Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. Tako je ZP Gospić oslobodilo cijeli zadani prostor i ostvarilo cilj. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i okolicu.
Operacija ZP Split nije se zvala "Oluja" nego "Kozjak-95", a imala je četiri operativne skupine: Zadar, Šibenik, Sinj i Sjever. Napad je išao u tri glavna pravca: Bosansko Grahovo-Knin (4. i 7. gardijska brigada), Jasenice-Miškovci i Uniški Doci-Unište-Kijevo. Bilo je i osam pomoćnih pravaca, gdje je djelovala glavnina vojske. Dan prije početka operacije, 3. kolovoza, napravljena je diverzija: snage Hrvatskog vijeća obrane napale su Srbe na pravcu Glamoč-Vitorog.
Kad je 4. kolovoza operacija krenula, snage ZP Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa SVK i probile se do 4 km od polaznih položaja. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove Grede i Mali Alan. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK.
S izuzetkom Benkovačke brigade, snage 7. i 15. korpusa SVK, razbijene već prvim udarima, povlačile su se u neredu prema Banji Luci. Jedna domobranska pukovnija izvršila je u tom sektoru obuhvat s Dinare prema Kijevu. Postrojbe specijalne policije iskoristile su još 1993. godine zauzete položaje na Velebitu i brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih Kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu i dalje u Bosnu.
Sa svojih položaja kod Grahova hrvatske su snage 4. kolovoza snažno tukle Knin i ispalile oko 2000 projektila u nekoliko sati. Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj Krajine.
Prema Vrlici i Drnišu probijale su se jedna pješačka brigada i jedna domobranska pukovnija, koja je kod Drniša naišla na kratkotrajan otpor. Ubrzo su oslobođeni Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni. Do kraja dana ZP Split je praktično provelo u djelo glavninu svojih zadaća. Sljedeća dva dana zborno područje Split je više-manje bilo neaktivno, što su pobunjeni Srbi iskoristili da preko Otrića izvuku glavninu bojne tehnike 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa. Crta selo Otrić-Strmica dostignuta je 7. kolovoza, a dan kasnije na pravcima Otrić-Srb i Knin-Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu.
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo djelovalo je na glavnim pravcima napada, davalo potporu, izviđalo i prevozilo radi manevara i spašavanja ranjenika. Osim toga, štitilo je prostor Zagreb-Karlovac-Sisak-Kutina. U okviru priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu.
Zrakoplovstvo je imalo 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jedan zrakoplov za elektronsko izviđanje i jedan helikopter za elektroničko-termovizijsko izviđanje.
Tijekom operacije uspješno su se gađali planirani objekti (centri veze i zapovjedna mjesta srpskih postrojba), što se isprva pogrešno pripisivalo zrakoplovima NATO-a. U nastavku operacije Zrakoplovstvo je izvršilo 67 borbenih letova i uništilo 26 raznih objekata. Bilo je i 50 letova za protuzračnu obranu, 7 izvidničkih letova, te 11 helikopterskih letova prevoženja za oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.
Najslabiji dio uporabe zrakoplovstva bila je zastarjela oprema sustava zračnog motrenja i navođenja jer nije bilo moguće osigurati motrenje zračnog prostora ispod visine 500 m, niti navođenje zrakoplova ispod visine 1000 m. Tijekom operacije je oštećeno 11 zrakoplova Mig-21, ali nije bilo gubitaka.
Unatoč neprestanim pozivima predsjednika Tuđmana građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, koja im jamči sva građanska prava, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku. Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK potpisali su srpski general Mile Mrkšić i predsjednik RSK Mile Martić. Broj izbjeglih Srba različito se procjenjuje: hrvatski izvori govore o brojci od 90.000 ljudi, UN o 150.000, a srpski o 200.000-250.000. Nejasno je uključuju li te brojke i vojne postrojbe pobunjenih Srba - ukoliko ne, trebalo bi im pribrojiti oko 40.000 vojnika SVK.
Tijekom Oluje hrvatske snage nije srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. No, u razdoblju nakon svršetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća i drugih objekata (više od 20 tisuća). Prema hrvatskim izvorima nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti, dok srpski izvori govore o 2.500 nestalih Srba. Na hrvatskim je sudovima optuženo 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, dok su osuđene 1492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba (13 osoba na izdržavanje zatvorske kazne od 1 do 15 godina).
Operacija Oluja je najpoznatija i najveća operacija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Iako njome nije oslobođena cijela zemlja, Oluja se računa kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u Bosni i Hercegovini odigrala ključnu ulogu oslobađanjem bihaćkog džepa. Njome se promijenio strateški odnos snaga u cijeloj regiji, u kojoj se Hrvatska vojska pokazala kao vojnički nadmoćna sila. Vjerojatno najvažniji rezultat je zoran poraz koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje uvjeta za svršetak rata u Bosni i Hercegovini.
Ante Gotovina!!!!!!!!!!!!!!
|
